Laboratorij, odnosno laboratorijska dijagnostika značajno se razvila posljednjih je 20 – 30 godina, kako u pogledu razvoja novih, sofisticiranih aparata koji se koriste u modernim medicinsko – biokemijskim laboratorijima, ali isto tako i novih laboratorijskih metoda. Laboratorijska dijagnostika u veterinarskoj medicini također se razvila, prateći u mnogim segmentima humane laboratorije, primjenom biokemijskih i hematoloških analizatora, kao i analizatora koji se koriste uz pacijenta. Potrebe za pouzdanim laboratorijem (biokemijskim, hematološkim, citološkim) odnosno primjenom pouzdanih laboratorijskih testova – u cilju postavljanja točne, brze dijagnoze, za praćenje progresije bolesti ili odgovora na terapiju i za praćenje prisutnosti temeljnih bolesti u prividno zdravih životinja – osjetili su i sami kolege veterinari. Dakle, nove, moderne veterinarske ambulante gotovo su nezamislive bez osnovnih aparata na temelju kojih će se dobiti uvid u stanje pojedinih organa, odnosno organskih sustava. Broj pretraga u kliničkim laboratorijima posljednjih se godina neprekidno povećava, a istovremeno se uvode nove pretrage, dok se stare pretrage rijetko ukidaju.

Počeci kliničke laboratorijske dijagnostike na Veterinarskom fakultetu vuku korijene još od daleke 1952. godine kada je u sklopu Klinike za unutrašnje bolesti zaslugom prof. dr. sc. Aleksandra Sutlića osnovan Hematološki laboratorij, koji je kao jezgra budućeg Kliničkog laboratorija, već od svog osnutka služio potrebama i drugih klinika Veterinarskog fakulteta. Usprkos veoma skromnim mogućnostima za znanstveni rad, profesor Sutlić, koji je imao veliku medicinsku erudaciju, prvi primjenjuje suvremene laboratorijske metode, pomoću kojih je istražio fiziološku i patološku funkciju bubrega pasa, konja, goveda i svinja. Vodstvo nad Hematološkim laboratorijem povjereno je asistentici i kasnije naslovnom docentu, doktorici Pavici Sič-Bauer, koja je u cilju usavršavanja u kliničkoj hematologiji i citologiji duže vrijeme boravila na Internoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a kasnije i u odgovarajućim ustanovama u Njemačkoj. Pod njenim vodstvom laboratorij se iz prvobitno skromnih okvira postepeno razvio u dobro organiziran veterinarsko-hematološki centar, u ono vrijeme jedini te vrste u zemlji. Obim stručnog, a kasnije i znanstvenog rada laboratorija prešao je okvire hematologije, zahvativši i u područje kliničke citološke dijagnostike. Važnost kliničkih laboratorijskih pretraga zamijećena je vrlo rano tako da je svaki student za svog boravka na klinici morao izraditi najmanje jednu kompletnu pretragu krvi, pretragu mokraće (fizikalnu, kemijsku i mikroskopsku) i standardnu pretragu buragova sadržaja.

Dolaskom fakulteta na današnje prostore Klinički laboratorij Klinike za unutarnje bolesti (Slika 1. Na tlocrtu Veterinarskog fakulteta laboratorij označen brojem 8) smješten je u podrumske prostorije zelene (kliničke) zgrade u kojima se i danas nalazi. Ulaz u laboratorij moguć je iz smjera upravne zgrade fakulteta (ulaz na Kliniku za porodništvo), odnosno kroz kliničko dvorište.

Klinički laboratorij Klinike za unutarnje bolesti razvio je svoju djelatnost u različitim segmentima kliničke laboratorijske dijagnostike. Napretkom medicine i kemije, otvorena je mogućnost kliničaru da se koristi cijelim nizom biokemijskih podataka za proučavanje i dijagnostiku raznih bolesti. Šireći svoju djelatnost i povećavajući iz dana u dan broj obavljenih analiza te pružajući svoje usluge svim klinikama, ali i zavodima za različite pokuse, klinički laboratorij Klinike za unutarnje bolesti promjenio je ime u Centralni klinički laboratorij čime se naglašava njegova centralna uloga u kliničkoj laboratorijskoj dijagnostici. Centralni klinički laboratorij širi dalje svoju djelatnost i izvan našeg fakulteta pa tako surađuje sa veterinarskim ambulantama u gradu, ambulantama koje su udaljenije od Zagreba, ali i sa drugim privrednim subjektima, kliničkim bolnicama te znanstvenim institucijama.